lako je gavranu
Rodnu kucu nisam videla vec godina duga, preduga. Majske kise su padale ali mene nisu orosile, junske tresnje su sazrele a ja ihni probala nisam, samo su gavranovi pojeli one poslednje najsladje. U julu i avgustu su bile velike vrucine a mene nije bilo da se sklanjam u hlad pod velikim orahom koji drema iza kuce. Septembar, eh septembar najlepsi mesec u godini bar za mene, carlijao je nekim tihim vetrom punim tihe tuge i neizvesnosti a ja nisam bila tamo da ga zadrzim na kozi. U oktobru bakar boji lisce najlepsim bojama, a ja , ja ovde bojim kosu tom bojom da ne bih zaboravila svoje hrastove u sumii brestove pored mojih puteljaka iz rodnog kraja.Sada je novembar, vec pri kraju hvala Bogu, novembar koji puni godinu od kada nisam bila ni srecna ni tuzna u zavicaju. Decembar mrzim, samo nek sto pre prodje, a onda dolazi neko novo vreme. Samo da ne bude vise ove tuge kojoj ne znam ime.

